kada je vatru ugledao, pa čeljadi svojoj rekao: “Ostanite vi tu, ja sam vatru vidio, možda ću vam nekakvu glavnju donijeti ili ću pored vatre naći nekog ko će mi put pokazati.”
‘Stavi ga u sanduk i u rijeku baci, rijeka će ga na obalu izbaciti, pa će ga i Moj i njegov neprijatelj prihvatiti.’ I na tebe sam prosuo ljubav od Sebe i da budeš othranjen pod okom Mojim.
Kada je sestra tvoja otišla i rekla: ‘Hoćete li da vam pokažem onu koja će se o njemu brinuti?’ – Mi smo te majci tvojoj povratili da se raduje i da više ne tuguje. A ti si ubio jednog čovjeka, pa smo te Mi brige oslobodili i iz raznih nevolja te spasili. I ti si ostao godinama među stanovnicima Medjena, zatim si, o Musa, u određeno vrijeme došao,
Idite k njemu i recite: ‘Mi smo poslanici Gospodara tvoga, pusti sinove Israilove da idu s nama i nemoj ih mučiti! Donijeli smo ti dokaz od Gospodara tvoga, a nek živi u miru onaj koji Pravi put slijedi!
Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutat će ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka čarobnjaka, a čarobnjak neće, ma gdje došao, uspjeti.”
“Vi ste mu povjerovali”, faraon viknu, “prije nego što sam vam ja dopustio! On je učitelj vaš, on vas je vradžbini naučio i ja ću vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeći i po stablima palmi vas razapeti i sigurno ćete saznati ko je od nas u mučenju strašniji i istrajniji.”
“Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli i iznad Onog Koji nas je stvorio”, odgovoriše oni, “pa čini šta hoćeš! To možeš učiniti samo u životu na ovome svijetu!
I Musa se narodu svome vrati srdit i žalostan. “O narode moj”, reče, “zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obećanje? Zar vam se vrijeme oduljilo ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obećanja koje ste mi dali!”
“Nismo od svoje volje prekršili obećanje koje smo ti dali”, odgovoriše. “Bili smo natovareni teretima, nakitom faraonova naroda, pa smo to pobacali.” A to je uradio i Samirija.
A njima je Harun još prije govorio: “O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni. Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte naređenje moje!”
“O sine majke moje”, reče Harun, “ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: ‘Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao.’”
“Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli”, odgovori on, “pa sam šaku zemlje ispod izaslanikove stope uzeo i to bacio – i eto tako je u mojoj duši ponikla zla misao.”
“E onda se gubi!”, reče Musa. “Čitavog svog života govorit ćeš: ‘Neka me niko ne dotiče!’ – a čeka te još i određeni čas koji te neće mimoići. Pogledaj samo ovog tvog ‘boga’ kojem si se klanjao; mi ćemo ga, sigurno, spaliti i po moru mu prah rasuti.”
Neka je uzvišen Allah, Vladar Istiniti! I ne žuri s učenjem Kur’ana prije nego što ti se objavljivanje njegovo završi, i reci: “Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi!”
“O Ademe”, rekli smo, “ovaj je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi, zato nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš.
I njih dvoje pojedoše s njega i ukazaše im se stidna mjesta njihova, pa počeše po sebi lišće džennetsko stavljati – tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i s Puta je skrenuo.
“Izlazite iz njega svi”, reče On, “jedni drugima ćete neprijatelji biti! Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti.
I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svog ne vjeruju. A patnja na onom svijetu bit će, uistinu, bolnija i vječna.
Zato, otrpi njihove riječi i Gospodara svoga slavi, hvaleći Ga, prije izlaska Sunca i prije zalaska njegova, i slavi Ga u noćnim časovima, i na krajevima dana, da bi bio zadovoljan.
I nikako ne gledaj dugo ljepote života na ovome svijetu koje Mi kao užitak nekima od njih pružamo da ih time na kušnju stavimo, a opskrba Gospodara tvoga bolja je i vječna.
Naredi porodici svojoj da obavlja namaz i ustraj u tome! Mi ne tražimo od tebe opskrbu, Mi tebe opskrbljujemo! A samo za bogobojaznost lijep ishod sljeduje.
A da smo ih kakvom kaznom prije njega uništili, sigurno bi rekli: “Gospodaru naš, zašto nam nisi poslanika poslao, pa bismo riječi Tvoje slijedili prije nego što smo poniženi i osramoćeni postali?”
